Estetika u Kierkegaardovom "Brevijaru"

Svaki čovjek ima svoj položaj u svijetu, spontano shvaćajući i proispitivajući svoju svrhu i smisao življenja. Kierkegaard smatra da svi ljudi, neovisno o njihovim iskustvima i pogledima na neizbježni kraj života, zaključuju da život treba „uživati“. Ljudsko biće, kao što je Kierkegaard provlačio kroz sva svoja djela, ne egzistira na jednoj razini; sve ono neposredno kod čovjeka, ono „što on jest“ tjelesno, što mu omogućuje uspostavljanje odnosa sa svijetom oko njega, Kierkegaard naziva onim estetskim, njegovom formom. Ljudska bit, ono u ćemo čovjek postaje ono „što on jest“, njegov razum, se izjednačava sa etičkim. Ali čovjek je još nešto više od samog razuma i tijela, on posjeduje jedno određeno „ja“; apsolutno i konačno težište koje ga određuje kao osobu, ono što mu daje smisao i što ga pokreće u životu, a to je duša, izjednačena sa transcendentalnim shvaćanjem u čovjeku, sa religioznim. Kako ljudsko tijelo, jedinstveno i podijeljeno, sastavljeno od onoga religioznog, etičkog i estetskog, tako je i njegovo življenje sastavljeno od više suparničkih stadija koji se nerijetko sukobljavaju međudobno. Estet je onaj tko živi od svog estetskog, vođen svojim osjetima i tijelom, žudeći za novim zadovoljstvima, prelazeći iz iskustva u iskustvo pokušaje zadovoljiti potrebe svoga duha. Estet se bavi samo svojim osobnim položajem u svijetu, a budući da je estetski užitak kratkotrajan, estet nema čvrste okvire iz koje bi mogao donositi koherentne, dosljedne izbore koje bi mu pridonijele izgradnji njegova „ja“, njegove duše. Takav život, kako piše Kierekgaard, je izgubljen u pojedinostima, ne u onome apsolutnom.